Noć vještica, praznik koji u našim krajevima nije tradicionalan, sve više se javlja u kalendarima zabave i društvenih okupljanja. I dok se mnogi raduju šarenilu i zabavi, teškim maskama i šarenoj šminci, postavlja se pitanje – šta ovaj praznik zaista znači i koliko je on samo zabava, a koliko simbolično odražava strahove, kulturu smrti i otuđenje od naših duhovnih korijena?

Za Banjaluka.net, teolog i psiholog ponudili su različite, ali komplementarne perspektive, jedan kroz prizmu pravoslavlja i duhovnog smisla, drugi kroz psihološki uticaj igre i straha na djecu i odrasle.

Nije svaka maska demonska, niti svaka šala bezbožna

Pravoslavna crkva, kako objašnjava teolog, ima rezervisan stav prema Noći vještica, jer u njoj prepoznaje ostatke paganskih običaja koji „trivijalizuju smrt i zlo“.

„U realnosti, taj praznik danas nema gotovo ništa zajedničko s magijom ni vjerovanjem u zloduhe. To je proizvod savremene kulture zabave, ne paganskog kulta. Treba, međutim, podsjetiti da su i mnogi hrišćanski praznici i običaji koji ih prate nastali preobražavanjem starih, običaja. Tako mnogi naši praznici nose u sebi slojeve nekadašnjih paganskih rituala: paljenje badnjaka, lilanje uoči Petrovdana itd. Crkva je umjela da ih hristijanizuje, da ih pročisti i usmjeri prema duhovnom smislu“, rekao je ovaj teolog za Banjaluka.net.

Dodaje da Crkva ne mora demonizovati ovaj praznik, već ga može posmatrati kao povod za razgovor o tome kako savremeni čovjek pokušava da se izbori sa strahom od smrti – ne kroz vjeru, nego kroz ironiju i kostime.

„Zavisi od onoga što u Noć vještica unosimo. Ako se učestvuje svjesno, bez praznoverja i bez poistovećivanja s onim što simboli predstavljaju, Noć vještica jeste samo zabava. Ona je tada običan maskembal. Ako, međutim, u tim simbolima neko traži stvarnu moć tame, onda to postaje duhovno problematično. Ali danas se malo ko maskira u vješticu da bi ‘slavio zlo’. Ljudi to čine zbog igre, kreativnosti i zajedništva“, pojasnio je on.

Pravoslavno učenje o razlikovanju dobra i zla ne traži od nas da bježimo od simbola, već da ih razumijemo i prepoznamo njihovu granicu.

„Nije svaka maska demonska, niti svaka šala bezbožna. Vjernik može učestvovati, a da pri tome ostane svjestan da je to – samo maska. Problem nastaje tek kad izgubimo tu svjesnost“, pojasnio je ovaj teolog.

U vremenu brzine, ljudi žele nešto što ih spaja, makar površno. Naši vjerski običaji su dublji, oni traže pripremu, post, porodičnu povezanost – a savremeni čovjek nema vremena za to.

Vjera ne živi u otporu prema svijetu, nego u dijalogu s njim

„No, ne treba to posmatrati kao izdaju tradicije, već kao posljedicu kulturnog umora. Zapadni praznici su globalno dostupni, naši često ostaju zatvoreni u domaći okvir. Crkva bi mogla da ponudi most između to dvoje: da ne odbacuje moderno, nego da ga tumači. Jer vjera ne živi u otporu prema svijetu, nego u dijalogu s njim“, ističe teolog za naš portal.

Sve ovo može biti pokušaj savremenog čovjeka da se oslobodi straha kroz ironiju, jer kad se smrt pretvori u humor, ona na trenutak prestaje da bude prijetnja. Ipak, problem je što time ne nestaje strah, nego samo potiskuje.

U pravoslavlju smrt nije tabu

„U pravoslavlju smrt nije tabu, već vrata prema novom životu. A Noć vještica smrt pretvara u dekor, u estetski motiv. To ne mora biti zlonamjerno – to je samo pokazatelj koliko smo daleko od duhovnog razumijevanja smrti. Zato Crkva ne mora da reaguje osudom, već da pokaže da se sa smrću može suočiti i bez ironije – kroz nadu, molitvu, ljubav i prisjećanje. Razlika nije u temi, nego u smislu“, naglašava ovaj pravoslavni teolog za Banjaluka.net.

Na pitanje da li bi Crkva trebalo da ponudi neku svoju alternativu, način da se djeci i mladima približi vjera na savremen, ali duhovno zdrav način, teolog tvrdi da je to to je ključni izazov.

„Ako Crkva samo zabranjuje, gubi dodir sa stvarnošću. Djeca i mladi neće birati vjeru zato što je ‘dozvoljena’, nego zato što je živa i smisleno predstavljena. To ne umanjuje vjeru, već je oživljava. Pravoslavlje ima ogromno bogatstvo simbola i priča, ali često ih skriva iza ozbiljnosti. Vrijeme je da se to bogatstvo prevede na jezik današnjeg čovjeka. Ne da bi se Crkva prilagodila svijetu, nego da bi pokazala da je svjetlost uvijek jača od tame“, objasnio je on.

Opasnije od kostima je odsustvo razgovora

Ako roditelj djetetu objasni da su to samo simboli, maska i zabava, dijete neće iz toga izvući pogrešnu poruku.

„Opasnije od kostima je odsustvo razgovora – kada roditelj ne objašnjava, nego samo zabranjuje. Tada dijete stvara svoje tumačenje, često pogrešno. Roditelj može iskoristiti i Noć vještica da govori o hrabrosti, o tome da svjetlost pobjeđuje tamu, da je smrt prolaz, a ne kraj. Vjera ne treba da bude zid, već kontekst u kojem dijete razumije svijet. Zato nije presudno da li dijete nosi masku vještice, nego da zna da se ispod svake maske krije čovjek – i da u njemu uvijek može da svijetli dobro“, naglasio je teolog.

Teme smrti, tame i natprirodnog oduvijek privlačne

Psiholog Maja Savanović Zorić kaže da su teme smrti, tame i natprirodnog oduvijek bile privlačne ljudima jer „dodiruju ono najdublje i najnepoznatije u nama“. Prema njenim riječima, maskiranje može imati i terapeutski efekat, posebno kod djece.

„Kroz suočavanje sa strahom pokušavamo razumjeti život i smrt, ali i pronaći osjećaj kontrole nad onim što ne možemo objasniti. Kada strahu damo oblik – kroz priču, masku ili simbol – on gubi moć nad nama. I zato su ovakvi praznici privlačni i odraslima i djeci: omogućavaju da se, makar na tren, igramo s onim što nas plaši“, rekla je Savanović Zorić za Banjaluka.net.

Djeci treba pokazati da ‘duhovni svijet’ nije svijet straha

Kroz igru dijete preuzima moć nad svojim strahovima – ono što ga plaši postaje nešto što može obući i kasnije skinuti.

„Ipak, važno je da roditelji budu uz dijete, da objasne smisao i granicu te igre. Ako se dijete prečesto susreće sa slikama tame i smrti bez objašnjenja, može pogrešno shvatiti poruke o dobru, zlu i duhovnom svijetu“, kaže Savanović Zorić nastavljajući da duhovnost i vjera su važan oslonac u odrastanju.

„Djeci treba pokazati da ‘duhovni svijet’ nije svijet straha, nego svijet svjetlosti, ljubavi i dobrote. Roditeljska riječ i primjer uče dijete da se zlo ne savladava nasiljem, već razumijevanjem, smirenošću i vjerom. Možda sam, kao neko ko duboko vjeruje u porodične i duhovne vrijednosti, više orijentisana na tradiciju, ali mislim da bi bilo važno da njegujemo svoje običaje i praznike – one koji su povezani s našim nasljeđem, istorijom i precima“, poručila je Savanović Zorić.

Za odrasle, učešće u ovakvim manifestacijama može imati smisla ako zadrže svijest o granici između igre i stvarnosti.

„Igra može biti zdrava, ali nas ne smije odvojiti od onog što zaista jesmo. Jer prava snaga ne leži u maskama, već u hrabrosti da pogledamo i tamu i svjetlo u sebi – i da biramo ono što gradi, a ne ono što razara“, zaključila je Savanović Zorić.

Banjaluka.net